Prekomjerno aktivna mjehura (OAB), također poznata kao nestabilna mjehura ili hiperaktivnost detruzora, je disfunkcija mjehura. Često se viđa u urologiji, a njegova incidencija raste s godinama. Pacijenti mogu osjetiti simptome kao što su urgentnost, učestalost, nokturija i inkontinencija, što značajno utječe na kvalitetu njihovog života, posebno u teškim slučajevima. Iako je stopa smrtnosti niska, njen uticaj na svakodnevni život je značajan.
Glavni simptomi OAB uključuju urgentnu potrebu za mokrenjem (iznenadni, jak nagon za mokrenjem), učestalost (više od 8 mokrenja u toku 24 sata, više od 2 noću, sa svakim mokrenjem manjim od 200 ml), nokturija (veća ili jednaka 2 mokrenja noću) i urgentna inkontinencija (nekontrolirani nagon za mokrenjem često rezultira potpunim mokrenjem). Neki pacijenti mogu imati i popratne simptome kao što su suprapubični ili perinealni bol. OAB nije zarazna.
Liječenje OAB-a varira u zavisnosti od težine stanja. Blagi slučajevi se prvenstveno liječe bihevioralnom terapijom, kao što su trening mokraćne bešike, trening mišića dna zdjelice, održavanje zdrave težine i adekvatan unos tekućine. Liječenje lijekovima obično uključuje blokatore M-receptora i agoniste 3-adrenergičkih receptora, ali treba obratiti pažnju na nuspojave lijeka. Za pacijente s teškim simptomima i koji ne reagiraju na druge tretmane, može se razmotriti kirurško liječenje, kao što je povećanje mokraćne bešike ili cistektomija, ili preusmjeravanje urina. Prognoza se razlikuje od osobe do osobe, ali rano liječenje pomaže poboljšanju kvalitete života. Za prevenciju se preporučuje održavanje zdrave težine, izbjegavanje hrane koja može iritirati mjehur, aktivno liječenje bilo kakvih osnovnih zdravstvenih stanja i izvođenje vježbi mišića dna zdjelice.
Prekomjerno aktivna mokraćna bešika ima dugu istoriju istraživanja, a posljednjih godina postignut je značajan napredak u dijagnostici i liječenju. Sa napretkom u medicinskoj tehnologiji, naše razumijevanje bolesti se produbilo, a metode liječenja kontinuirano se poboljšavaju. Međutim, specifična etiologija ove bolesti ostaje nejasna i potrebna su daljnja istraživanja kako bi se razjasnila njena patogeneza.
